Davut Nuriler Web Sitesi

SANDŽAK STOLJETNA BORBA ZA ISTINU

SANDŽAK  STOLJETNA BORBA ZA ISTINU

Balkan je,  baš poput Kavkazije i Bliskog Istoka, regija koja se često dovodi u kontekst ratnih sukoba i kriznih momenata. Slika multi-kulturalnog i multi-religijskog Balkana tokom višestoljetne vladavine Osmanlija na ovim prostorima, dobrim dijelom je očuvana. Regija je, u tim vremenima, predstavljala front na kojem su se često osmanlijsko-islamske i evropsko-kršćanske snage sukobljavale. Ostavštine tih vremena su ostavile tragove i na današnjicu. Ni nacionalne države, nastale po raspadu Osmanskog i Austro-Ugarskog Carstva, ovoj regiji i njenoj multi-kuturalnoj strukturi, nisu uspjele donijeti mir i spokoj. Snage koje su se kroz više stoljeća borile protiv Osmanskog Carstva, svoja neprijateljska osjećanja su, kroz nacionalizirane saveznike, usmjerili ka svojim muslimanskim komšijama. Upravo je to i rezultiralo neprijateljskim nagonima balkanskih mještana prije i poslije Balkanskih ratova. Spomenuti nagon se često projektovao kroz osporavanje identiteta, prisilno iseljavalje, kao i činjenje genocida. Mnogi Turci, Bošnjaci i Albanci su upravo iz ovih razloga bili prisiljeni na traženje utočista i iseljavanje u Tursku. Novonastalom situacijom je dosta gradova i naselja promijenilo svoju demografsku komponentu, te su prijeratno muslimanska naselja postajala većinski kršćanske sredine.

  1. stoljeće je sa sobom za muslimanski svijet donosilo nesreću katastrofalnih razmjera, što se dobrim dijelom odrazilo i na Bosnu i Hercegovinu u periodu agresije na samom kraju stoljeća. Srbija je, kao saveznik pobjedničkog bloka nakon Prvog Svjetskog Rata, uz pomoć Engleske i Francuske, uspjela zajedno sa drugim slavenskim narodima Hrvatima i Slovencima, ujediniti se u jednu zajedničku državu. Ova država, koja će vremenom uzeti i naziv Jugoslavija, bila je pod sistemom parlamentarne monarhije i upravom srpskog kralja iz dinastije Karađorđevića. Ljudska i politička prava Bošnjaka, naroda koji je poslije Srba i Hrvata bio treći najbrojniji, su u novonastaloj državi bila ignorisana, te su bili prisiljeni na odabir između srpskih i hrvatskih identiteta. Ova kraljevina je bila suprotnost nacionalnim državama i u njoj su Bošnjaci morali voditi borbu za svoja prava, ali i preživljavanje. Iako su uspjeli preživjeti, ne može se tvrditi da su uspjeli i izboriti svoja ekonomska i politička prava. Beogradski režim je imao poseban pristup i politiku kojom se vršila asimilacija Bošnjaka, kao i njihovo udaljavanje od islamskog identiteta. Neprijateljstvo prema Osmanlijama se ispoljavalo i kroz školske udžbenike. Ove godine su i na širem prostoru bile godine kada su zanemarivana ljudska prava i raspirivane fašističke ideologije, što je Evropu ubrzano vodilo ka Drugom Svjetskom Ratu. Ceh ovih nacionalističkih ideologija su dobrim dijelom platili muslimanski narodi. Mi smo u ovoj knjizi nastojali ukazati upravo na borbu jednog od tih naroda, na stoljetnu borbu Sandžaka protiv ekstremnog nacionalizma i asimilacijske politike vođene od strane države. U ovoj knjizi smo čitaocima i istraživačima pokušali približiti tokove, načine i stadije borbe bošnjačkog narodu u Bosni i Sandžaku između dva svjetska rata. Iako je u određenim segmentima Bošnjacima odgovaralo neprijateljstvo i konkurencija Srba i Hrvata, naspram ova dva kršćanska naroda, Bošnjaci su tretirani kao državljani drugog reda, na što su posebno agrarne reforme imale svoj uticaj. Pozicija Sandžaka je bila u još nezavidnijem položaju. Pritisci na ovaj dio stanovništva su rasli kako se Sandžak udaljavao od Bosne. Genocid u Šahovićima 1924. godine je bio samo jedan od nagovještaja nadolazećih teških vremena. Bošnjaci su raspadom Osmanskog Carstva ostali i bez ikakve podrške na međunarodnom planu, što ih je u svojim problemima u potpunosti izoliralo i ostavilo samim sebi. Ovakva pozicija je rezultirala činjenicom da su od početka 20. stoljeća pa do danas, u nekim porodicama od sveukupno četiri generacije, dvije, pa čak i tri zapravo doživile genocid.

 

DRUGI SVJETSKI RAT I BOŠNJACI

Drugi Svjetski Rat, koji je započeo napadom Njemačke na Poljsku, na balkansko poluostrvo je stigao 1941. godine. Beogradski režim je neodlučno lutao između Njemačke i Engleske, međutim, nakon njemačke okupacije u aprilu 1941. godine i raspada vojske, srpski kralj je bio primoran na iseljavanje u Englesku. Hitlerova vojska je bez većeg otpora uspjela okupirati čitavu Jugoslaviju za desetak dana. Međutim, na početku podržavana od strane Engleske, jugoslovenska komunistička partija i grupe oko nje, nastavile su svoju borbu pružanjem manjeg otpora. Jugoslovenska Komunistička Partija je proglašena ilegalnom grupom nakon napada Hitlera na Sovjete. U ovom periodu svjedočimo jačanju antifašističkih pokreta na prostoru Bosne i Hercegovine. Jugoslovenski partizani, pod vođstvom Tita, nekadašnjeg đaka Staljinove revolucionarske škole, najvažnije pobjede su ostvarili upravo na tom prostoru. Bitno je napomenuti i veliki doprinos većinskog naroda Bosne i Hercegovine, Bošnjaka, ovim pobjedama. I Bošnjaci, i Albanci su pristupanjem partizanima uspijevali sistematski odgovoriti na četničke napade, što je vremenom partizane još više približilo Bošnjacima. Bratstvo i Jedinstvo koje je obećavao Tito, činilo se kao uvjerljiv koncept za mir i spokoj na ovim prostorima, čime su Bošnjaci dugo vremena težili. Nakon što je Njemačka bezuslovno kapitulirala, pobjednički saveznici Drugog Svjetskog Rata Engleska, SAD i Rusija su u Jalti postigli dogovor o budućoj podjeli evropskog kontinenta. Ovaj sporazum je razočarao Bošnjake, narod koji je pridao mnoge žrtve kako bi na tim prostorima zaživio mir. Iako razočarani i svjesni novih dešavanja, nisu bili u mogućnosti za ostvarivanje bilo kakvih većih promjena naspram postignutog dogovora. Ignorisani na svim državnim i uticajnim pozicijama, Bošnjaci su opet pali pod uticaj srpske hegemonije. Za vrijeme ratnih dejstava uloga Bošnjaka nije ni na kakav način ignorisana, niti su bili u nezavidnijoj situaciji naspram ostalih naroda, međutim, po završetku rata i podjele ratnog plijena, pritisci od prije rata su nastavili gdje su i stali. Posebne pritiske su doživljavali Turci, Albanci i Bošnjaci iz Makedonije, Kosova i Sandžaka. Čak i spominjanje tih pritisaka i zločina je bio zabranjeno. Ova zatvorenost i isključivost je nastavila sve do 1970-ih godina. Oko četvrtine miliona Bošnjaka, Turaka i Albanaca iz gore spomenutih sredina je u tom periodu bilo primorano na iseljavanje u Tursku. Ujedinjene Nacije i Zapad su bili nijemi posmatrači ovih nehumanih dešavanja. Ni Turska, osim primanja izbjeglica, nije imala značajniju reakciju. Slične izbjegličke krize su bez prestanka nastavljane i iz Grčke, kao i Bugarske. Rezolocije o ljudskim pravima za muslimane ovih prostora nisu imale nikakvu posebnu važnost. Politika Jugoslavije se vremenom formirala oko Pokreta Nesvrstanih, što je Jugoslaviji omogućilo da ostane po strani u sve izraženijem Hladnom Ratu, te ostane nepristrasna naspram Varšavskog i NATO pakta. Iako je država gajila socijalističku ideologiju, Tito je već 1947. godine prekinuo sve bliže veze sa Staljinom. Zbog socijalistiškog karaktera državnog uređenja, Tito i Jugoslavija nisu uspijevali da se uklope u Zapadni svijet. Zajedno sa premijerom Indije Nehruom i egipatskim predsjednikom Abdunnasirom, Tito je uspio formirati Pokret Nesvrstanih, koji je u jednom trenutku brojao i do stotinu država članica. Tito je ovim potezima pokazivao i dokazivao svoje političe sposobnosti i na globalnom planu. Ukratko, za ovaj period i poziciju muslimanskih naroda možemo konstatovati sljedeće: Bošnjaci, koji su na putu ka osnivanju socijalističkog režima dali velike žrtve svojom antifašističkom borbom, tretirani su kao grupacija kojoj je identitet i postojanje poricano, i onemogućeno političko zastupanje svojih prava i interesa. Dvadeset godina je trebalo Bošnjacima da dobiju pravo na izjašnjavanje o svom identitetu kao Muslimani, dok je sve vrijeme vršena politika asimilacije tog dijela društva od strane države.

 

RASPAD JUGOSLAVIJE I STOLJETNA BORBA BOŠNJAKA

U knjizi koja se sastoji od tri cjeline, treći i posljednji dio započinje dešavanjima iz   1990. godine i raspadom Jugoslavije. Iako je Socijalistička Jugoslavija proces raspadanja započela smrću Tita 1980. godine, tadašnji globalni trendovi su i dalje bili utemeljeni na očuvanju svjetskog poretka nastalog završetkom Drugog Svjetskog Rata. Upravo je dobrim dijelom i zbog toga svaki pokušaj ugrožavanja jugoslovenskog poretka, kao npr. pokret hrvatske dijaspore iz 1971. godine, bio osuđen na propast. Međutim, obećani od strane sovjetskog lidera Gorbaćova, ali neuspjeli pokret Glasnost i Perestrojka, doveli su do raspada Sovjetskog Saveza. Pokreti otpora Moskvi su započeli u Mađarskoj, nastavljeni 1968. godine u Čehoslovačkoj, da bi vrhunac doživjeli 80-ih godina u Poljskoj. Evropske zemlje koje su izražavale nezadovoljstvo svojom marionetskom pozicijom naspram Moskve, započinjale su svoju borbu za nezavisnost jedna za drugom. Inspirasane ovim pokretima, i zemlje sa istoka, poput Azerbejdžana, su proglasile svoje nezavisnost. Raspad Sovjetskog Saveza bez prolivene krvi je prouzrokovao veliki optimizam na Zapadu. Primjera radi, izlazak Čehoslovačke iz Sovjetskog Saveza, te naknadno razgraničavanje i osnivanje nove dvije države, Češke i Slovačke, proslavljeno je uz šampanjac na obje strane. Nakon Sovjetskog Saveza, red je došao na Jugoslaviju, međutim, taj raspad nije bio ni nalik na raspad Sovjetskog Saveza. Poruke predsjednika Srbije Slobodana Miloševića na obilježavanju 600. godišnjice Kosovskog boja na Gazimestanu 1989. godine su nagovještavale dolazak krvavih sukoba na ovim prostorima. Historija će pokazati koliko su SAD i ostale zapadnjačke sile uspjele razumjeti bit ovih poruka, međutim, njihova bit je više nego jasna: Rat je nezaobilazan i neizbježan. Ključ za nadolazeća dešavanja je bio u Beogradu, u rukama Miloševića, što je Miloševića i činilo glavnim i odgovornim krivcem za ono što je nastupilo. Velike narodne mase, koje su bile pod direktnim uticajem ovog režima, nisu vjerovale ni u šta drugo do obavezu stvaranja Velike Srbije. Vojska, diplomatija, obavještajne službe i državne firme stare Jugoslavije su bile u potpunosti pod Miloševićevom kontrolom. Milošević je vjerovao da će uz ovu neupitnu moć uspjeti zastrašiti i pokolebati ostale federalne republike. Međutim, Slovenija i Hrvatska su uz pomoć Njemačke, ubrzo uspjele izboriti svoju nezavisnost, te su izbjegle ozbiljnije konflikte sa Beogradom. Bosna i Hercegovina, sa 30% srpskog stanovništva, nije uspjela izbjeći te sukobe. Srpska agresija koja je trajala od 1992. do 1995. godine, završila je velikom ljudskom katastrofom. Iako je Bosna i Hercegovina izvojevala nezavisnost, veliku nesreću, čije se posljedice i dan danas uveliko osjećaju, nije uspjela izbjeći. Sandžačka pokrajina, veličine kiparskog ostrva, smještena je na prostoru Srbije i Crne Gore. Od 400.000 stanovnika, većinu od 75% čine Bošnjaci. Konferencija u Sjenici, organizovana tokom Prvog Svjetskog Rata 1917. godine, nagovještavala je borbu za politička prava ovdašnjih stanovnika, međutim, nije uspjela izvojevati ni osnovna prava u Kraljevini Jugoslaviji. Sličan pokušaj se desio i 20. Novembra 1943. godine, ali je komunistiški režim donesenu odluku o autonomiji, bez ikakvog obrazloženja poništio 1945. godine. Na stotine bošnjačkih prvaka, u borbi za prava svog naroda, u ovim vremenima je svirepo ubijeno. Spomen na njih je također zakonski zabranjen.

Referendum o sandžačkoj autonomiji, organizovan 26-27. Oktobra 1991. godine, predstavlja posljednji vid ove stoljetne borbe Bošnjaka za svoja prava. Međutim, beogradski režim nastavlja sa ignorisanjem sandžačkih Bošnjaka i njihove borbe za ljudska i politička prava. Za razliku od prethodnih borbi, ovoga puta Bošnjaci na međunarodnoj sceni nisu sami. Naime, Bošnjaci ovih prostora s pravom polažu velike nade u podršku Turske na ovom svom stoljetnom putu, te se  nadaju da će buduća vremena donijeti i slobodu.